Srijeda, 08 Travanj 2009 20:52

Prije točno 20 godina žuta groznica poharala je München i Europu!

Prije 20 godina počela je najveća dominacija jedne košarkaške momčadi u povijesti euro-košarke. Tada je splitska Jugopastika osvojila prvi od tri naslova europska prvaka

Nije to naša izmišljotina, nego je Europa izabrala Jugoplastiku za najveći košarkaški klub 20. stoljeća. Tri uzastopne titule prvaka od 1989. do 1991. godine ostavile su neizbrisiv trag u memoriji svih ljubitelja košarke. Kakav je to podvig bio dovoljno govori činjenica da je to uspjelo samo ASK Rigi u prve tri godine Kupa prvaka (1958-60). Nakon Jugoplastike nije uspio nitko.

Kako je to uspjelo Jugoplastici? Klubu koji je i u ondašnjim okvirima imao neusporedivo manji budžet od europskih velikana. Jugoplastika je, tvrde upućeni, imala sveto trojstvo, sve što je potrebno da bi jedan klub postao velik. U ovom slučaju grandiozan. Imao je fenomenalnu upravu i operativce. Imao je fantastičnu struku. I imao je briljantnu, neponovljivu momčad s dva neprocjenjiva bisera - Tonijem Kukočem i Dinom Rađom. S kojima je i nemoguće s lakoćom postajalo moguće. Koji su vodu pretvarali u vino, koji su bili alkemičari na parketu i sve što su dotakli pretvarali su u zlato. Žuti salon na Gripama je prekrcan trofejima. Najviše ih je donijela upravo generacija Kukoča i Rađe, makar je Jugoplastika i prije bila veliki klub, pa je sedamdesetih godina imala još jednu strašnu generaciju (Rato Tvrdić, Petar Skansi, Damir Šolman, Željko Jerkov...). Sve se to spojilo u jedno u furioznim godinama s kraja osamdesetih i početka devedesetih, godinama žutog ludila. Godinama koje se više nikada vratiti neće. Toga su svjesni svi s kojima smo razgovarali. Takvo nešto, naime, događa se samo jednom, samo odabranima.

To je bila generacija koja je silan talent naplatila krvavim radom, koja je imala respekt prema svima, ali u vokabularu nije znala za riječ strah. Ako ga je i bilo, nestao je vrlo rano. Tamo negdje oko treće utakmice finala prvenstva Jugoslavije u sezoni 1987/88 na Gripama kad je Goran Sobin, čovjek za sva velika finala, dan prije utakmice ležao u dvorani u potpunom mraku. Grdosija od čovjeka poput Sobina strahovao je može li on zaustaviti Vladu Divca, najboljeg igrača Partizana. I Sobin tada doista nije zaustavio Divca. Sobin ga je “pregazio”, zabio 28 koševa i tricu na kraju u euforičnoj atmosferi. Divac je ostao na četiri, samo četiri poena.
Dvadeset godina je prošlo od Munchena. Sjećanja ne blijede. I nikada neće. Takvi se dani ne zaboravljaju. Kao što svatko zna gdje je bio kad se prvi čovjek spuštao na Mjesec, tako i svaki navijač Žutih zna što je radio kad su njihovi ljubimci marširali Munchenom. Ili kad je Goran Ivanišević osvajao Wimbledon.

Najveći i najomiljeniji igrač najslavnije generacije Toni Kukoč uzdahnuo je na spomen da je dvadeset godina prošlo od trijumfa u Münchenu.

- Na što pomislim? Uvijek na Split, na moj grad. Nekome može zvučati patetično, ali ja sam lud za Splitom. Valjda je to normalno kad si šesnaest godina izvan svoga grada. Meni je još uvijek najdraže doći u Split. Onu atmosferu s utakmice Hajduka i Dinama odvrtio sam valjda deset tisuća puta. I kad dođem kod staroga u Split, najnormalnije mi je ubaciti u video rekorder kazete naših utakmica i opet ih pogledati. To se ne zaboravlja. München? München je bio početak, sve lijepe stvari iz Jugoplastike i moje karijere počele su s tim trofejom. I onim godinu dana prije protiv Partizana. Sve nam je bilo novo i nepoznato, bili smo mladi i neiskusni. Pod motom da se ne osramotimo, a zapravo nam je samopouzdanje raslo sa svakom dobivenom utakmicom.

U Münchenu su doznali istinu, u finalu Final Foura nadjačali su moćni Maccabi u utakmici u kojoj je Toni zabio 18 koševa, a Dino Rađa 22.

- Mi smo najprije iznenadili sve plasmanom na Final Four. Bili smo mladi, tko je na nas računao? Nikome nije padalo na pamet da u Münchenu možemo napraviti bilo što. U tome je vjerojatno tajna. Nitko od nas ni o čemu nije mislio, došli smo igrati, a zvijezda iz drugih momčadi se nismo plašili. Kad danas razmišljam o svemu, ključna je bila uloga dva genijalca, trenera Bože Maljkovića i mentora Ace Nikolića. Božo bi sve pripremio, upoznao nas sa svim detaljima i pitao, 'imate li što reći?’ Onda bi se ubacio Aco, rekao da je ponosan na nas i da smo napravili čudo. Potom bi dodao, 'samo se nemojte osramotiti, nemojte izgubiti s dvadeset koševa razlike’. Tako je govorio prije Barcelone, tako je govorio i prije finala s Maccabijem. S tim što je prije ove druge utakmice napomenuo da je ovo i njemu najveći uspjeh u karijeri, makar je osvajao titule europskog prvaka - rekao je Dino Rađa.

Dino tvrdi da je utakmicu s Maccabijem odigrao kao u transu, nesvjestan rezultata do nekoliko sekundi prije kraja. Valjda je shvatio nakon što je zakucao za devet razlike.

- Ma, to je neopisivo, jednostavno neopisivo. Uopće ne znaš što se događa. Sjećam se da smo Toni i ja posljednji došli u svlačionicu, davali smo izjave, a kad smo ušli unutra, svi sjede i pričaju najnormalnije kao da su dobili Solin. Nikome ništa nije bilo jasno sve dok nismo došli u Split.

E, to je posebna priča. Više od 150.000 ljudi dočekalo je europske prvake od aerodroma u Kaštelima do dvorane na Gripama, s tim da im policija nije dozvolila odlazak na Rivu.

- To je bilo totalno ludilo. Na aerodromu nas nisu puštali iz aviona, vani je bio urnebes, stampedo, morali su dovesti autobus na pistu. Nikada neću zaboraviti slike kroz grad, brojne žene na prozorima ondašnje tvornice Jugoplastika čije smo ime nosili, pa one žene iz Bobisa na ulicama. Za onih pedesetak metara od skretanja prema dvorani trebalo nam je 45 minuta, jednostavno se nije moglo proći od ljudi. I onda nas je još neka starija žena, ne znam je li uopće više živa, dok smo izlazili iz autobusa svakoga ljubila u ruke i govorila 'fala vam, dico’.

Božo Dioklecijan: A govorili su mi da ne idem u Split...

Božidar Maljković je često u Splitu, prva ljubav zaborava nema. Prva trenerska ljubav. Četiri godine s Jugoplastikom definitivno su obilježila njegovu karijeru, sve nakon toga je bilo posao, iako je i tada bilo uspjeha koliko hoćeš, pa i europskih titula s Limogesom i Panathinaikosom. Ali, nigdje nije bilo kao u Splitu. Uostalom, ovdje je dobio nadimak Božo Dioklecijan. Ovdje su ga u ratnim godinama kao trenera Panathinaikosa dočekali kao rod najrođeniji, koljena su mu klecala dok je izlazio na parket stare dvorane na Gripama, a s tribina se zaorio pljesak koji nije prestajao minutama.

- Puno mi je ljudi savjetovalo da ne idem u Split, da je to u sportskom smislu opasan grad, ali ja sam imao stravičan instinkt da radim pravi potez. Nismo mi od početka bili pobjednička momčad, ali smo mazohistički radili i sjajno smo kupovali. Od Sretenovića kojega ni u Beogradu nisu znali, pa kasnije Ivanović, Savić, Naumoski, Naglić... Eh, taj Savić mi je dao 28 koševa u pariškom finalu kad sam bio trener Barcelone, ali ne žalim.

Munchen je promijenio naš život i naše sudbine, tvrdi Maljković.

- Ta momčad bi dugo vladala, sto posto, samo da ih se sve moglo platiti kao u stranim klubovima. Meni je premija za osvajanje Kupa prvaka u Munchenu bila tri tisuće njemačkih maraka, s tim nisam mogao kupiti ni novi yugo.

Maljković je prije nekoliko dana u Beogradu sreo pilota koji je Jugoplastiku vraćao iz Munchena, s njim je pio viski u cockpitu približavajući se Splitu.

- Zvao je kontrolu leta da pita kakvo je vrijeme, a ovi mu odgovaraju, “jebeš vrijeme, nemate gdje sletjeti, sve je puno ljudi”. Ali dok se nismo sami uvjerili, nismo mogli vjerovati. Ja sam inzistirao na tome da moramo pozdraviti te ljude i tada sam vidio da je čovjek jači od betona i svih ograda. Sve su porušili i mi smo se morali vratiti u autobus i nekim okolnim putom krenuti prema Splitu. Takve uspomene ostaju za cijeli život.

Kao što nikada neće zaboraviti kako je njegov otac tretirao trenerski posao.

- Nakon što smo sve osvojili vratim se u Beograd i pričam svom ocu sve doživljaje, a on me hladno pita kad ću početi raditi nešto ozbiljno u životu. Hej, ja sam europski prvak, a njemu je to neozbiljno.